O shizofreniji

• Što je shizofrenija?
  
  
• Što nije shizofrenija?
  
  
• Kako je bolest dobila ime shizofrenija i što ono znači?
  
  
• Je li netko u obitelji kriv za bolest?
  
  
• Kakav je klinički tijek shizofrenije?
  
  
• Koji su simptomi shizofrenije?
  
  
• Koliko često se shizofrenija javlja u populaciji?
  
  
• Mogu li djeca oboljeti od shizofrenije?
  
  
• Što uzrokuje šizofreniju?
  
  
• Je li shizofrenija nasljedna bolest?
  
  
  

Što je shizofrenija?

Shizofrenija je psihička bolest, složeni poremećaj funkcije mozga koja se sastoji od skupa karakterističnih simptoma. Shizofrenija oboljeloj osobi otežava, iskrivljava ili sasvim onemogućuje razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava. Zbog krivog prepoznavanja stvarnosti, logično razmišljanje gubi svoje uobičajene odrednice i kreće se nama nerazumljivim i nelogičnim kolosjecima. Pokušajmo si na trenutak zamisliti nemoguću situaciju, da smo se, ovakvi kakvi jesmo, našli na nekom drugom planetu u drugoj galaksiji, gdje je izgled bića sasvim drugačiji, gdje je govor nerazumljiv, gdje su osjećaji nepoznati, običaji čudni, okolina ugrožavajuća, a stigli smo tamo i ne znajući kako, a ne znamo ni koliko ćemo ostati i sve je oko nas nestvarno, strano, zastrašujuće. Eto, tako se nekako osjeća shizofreni bolesnik koji iz svog normalnog života odjednom, ili postupno, upadne u svijet psihotičnosti. Jasno je stoga da bolesnici u fazi bolesti ne mogu gajiti i pokazivati normalne osjećajne doživljaje prema drugim osobama, što im znatno narušava društveno funkcioniranje. Bolesnici mogu imati poteškoća s pamćenjem i ponašanjem.



Što nije shizofrenija?

Shizofrenija ne znači "rascijepljenu ličnost", a nije uzrokovana ni teškim životnim uvjetima tijekom djetinjstva, osobnom slabošću ili lijenošću. Čak se i u psihijatrijskim krugovima spominju različite "egzotične" i sasvim netočne i štetne hipoteze o nastanku shizofrenije. Tako se npr. zna govoriti o shizofrenogenoj majci, dvostruko slijepom načinu komuniciranja, oralnoj fiksaciji ili slabljenju ego granica kao razlozima nastanka bolesti. Jedno od čudnih i netočnih tumačenja nastanka shizofrenije govori da se radi o normalnoj reakciji na nenormalan svijet! Jasno je da sva ta tumačenja uzrokuju veliku štetu i bolesnicima i njihovim obiteljima jer kreiraju dodatne patnje uz već postojeće što ih stvara bolest.



Kako je bolest dobila ime shizofrenija i što ono znači?

U povijesti medicine, mnogi su veliki kliničari dali svoj doprinos razumijevanju koncepta shizofrenije. Među njima istaknuto mjesto imaju Emil Kraepelin, Eugen Bleuler i Kurt Schneider. Emil Kraepelin (1856.-1926.) izdvojio je i definirao dvije glavne skupine psihoza: prvu je nazvao "dementia praecox", a drugu "manično-depresivna psihoza". "Dementia praecox" kasnije je nazvana "skupina shizofrenija", a naziv shizofrenija u psihijatriju je uveo Eugen Bleuler (1857.-1939.). Bleuler je pokušao izdvojiti karakteristične znakove i simptome bolesti, te je uočio da je najbitnija karakteristika bolesti disocijacija, rascijep kognitivnog (spoznajnog) i afektivnog (osjećajnog), te da upravo to dovodi do nefunkcioniranja ličnosti. On uvodi termin shizofrenija prema grčkim riječima schizo = cijepam i fren = razum, duša. Nadalje, Bleuler ističe da tijek bolesti nije uvijek kroničan niti prognoza nepovoljna te da je moguće povlačenje simptoma. Bleuler izdvaja dvije skupine simptoma: osnovne ili primarne i akcesorne ili sekundarne. Osnovni ili primarni simptomi izraz su same bolesti, a u njih ubraja poremećaj asocijacija, poremećaj afektiviteta (osjećajno zaravnjenje), autizam (izolaciju) i ambivalenciju, tzv. "sindrom 4A". U akcesorne ili sekundarne simptome ubraja poremećaje opažanja (halucinacije i iluzije), sumanute ideje i poremećaje psihomotorike. Kurt Schneider, treći europski psihijatar koji se bavio konceptom shizofrenije, dijeli simptome shizofrenije na simptome prvog i drugog reda te vjeruje da su simptomi prvog reda specifični za shizofreniju. Simptomi prvog reda su: glasne vlastite misli, bolesnik razgovara s "glasom" u obliku slušnih halucinacija, dva ili više glasova razgovaraju o bolesniku u trećem licu i komentiraju njegove postupke. Zatim se tu ubraja i osjećaj oduzimanja misli, osjećaj da drugi mogu čitati bolesnikove misli i znati što on misli, nametanje ili kontroliranje volje i poriva, cenestetske halucinacije (halucinacije vezane za zbivanja u unutarnjim organima). Simptomi prvog reda po Kurt Schneideru uključeni su i u danas važeće dijagnostičke kriterije Međunarodne klasifikacije bolesti i Dijagnostičkog i statističkog priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja.



Je li netko u obitelji kriv za bolest?

Sama pojava bolesti praćena je snažim osjećajem krivnje kod članova obitelji. "Što smo krivo napravili, što nismo napravili, a trebali smo napraviti?", česta su pitanja članova obitelji, najčešće roditelja. Sama spoznaja da u obitelji imaju psihički bolesnog člana težak je teret s kojim se članovi obitelji trebaju nositi. Osjećaj krivnje, bez obzira na to koliko on nema stvarnog temelja, predstavlja dodatno teško opterećenje. Stoga uvijek, jedan od prvih koraka u susretu s tim obiteljima treba biti usmjeren k njihovom razuvjeravanju da u njih postoji ikakva krivnja, jer zaista nikakve krivnje tu nema! Tijek zbivanja je neizbježno išao u pravcu razvoja bolesti i ona se jednostavno morala pojaviti. Bez ičije krivnje!



Kakav je klinički tijek shizofrenije?

Težina poremećaja je različita od bolesnika do bolesnika; od osoba koje uz svoju bolest mogu održati zadovoljavajuću kvalitetu života i radne sposobnosti, do osoba koje zbog poremećaja mogu izgubiti radnu sposobnost i čija kvaliteta života može biti znatno niža od one prije početka poremećaja. Shizofrenija je bolest koja se može uspješno držati pod kontrolom. Iako još uvijek posve ne znamo što uzrokuje shizofreniju, liječenje može pomoći bolesnoj osobi da radi, živi s obitelji, ostvaruje prijateljske veze i uživa u životu. Liječenje se sastoji od farmakološkog liječenja, psihosocijalnog liječenja i rehabilitacije.
Shizofrenija najčešće počinje u adolescenciji i mladenaštvu, iako može početi i kasnije. Simptomi u početku mogu biti neprimjetni poput teškoća pri koncentriranju i povlačenju iz društvenih odnosa. Okolina doživljava da je bolesnik drukčiji, drukčije izgleda, povlači se od društva ili ne uspijeva u školovanju ili na poslu. Kasnije se pojavljuju drugi simptomi koje psihijatri nazivaju psihotičnim simptomima. Za psihotične simptome je često karakteristično da osoba koja ih doživljava vjeruje da su oni stvarni. Bolovati od psihoze znači pogrešno prepoznavati stvarnost. Dijagnozu shizofrenije postavlja psihijatar kada bolesnik ima psihotične simptome koji traju najmanje mjesec dana. Najčešći psihotični simptomi su: halucinacije (obmane osjetila, najčešće sluha), sumanute (bolesne) ideje i nerazumljiv govor.



Koji su simptomi shizofrenije?

Simptomi shizofrenije uobičajeno se dijele na pozitivne, negativne, kognitivne (spoznajne) i afektivne (simptome promijenjenog raspoloženja).

Pozitivni simptomi shizofrenije

Pozitivni simptomi odraz su suviška ili iskrivljenosti normalnih djelatnosti. Pozitivni (psihotični) simptomi shizofrenije su sumanute (bolesne) ideje, halucinacije, poremećeno mišljenje i čudno ponašanje.
Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Halucinacije su obmane osjetila kod kojih ne postoji stvarni podražaj, a osoba koja halucinira opaža kao stvarno ono čega uopće nema. Najčešće i tipične za shizofreniju su slušne halucinacije, osobito glasovi. Radi se o glasovima koje čuje samo bolesnik. Najčešće glasovi međusobno razgovaraju, komentiraju bolesnikovo ponašanje, daju savjete ili kritiziraju bolesnika. Glasovi mogu i zapovijedati pa govorimo o zapovijednim (imperativnim) halucinacijama.
Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje, npr. mogu vidjeti neku neobičnu svjetlost, mogu vidjeti čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila. Tako npr. mogu osjećati da im se unutarnji organi raspadaju ili putuju po tijelu, da im struja prolazi kroz noge što često povezuju s drugim bolesnim idejama (kao npr. da ih netko tako nevidljivim silama uništava).
Sumanute (bolesne) ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti. To su lažna uvjerenja, zablude nastale na nerealnoj osnovi. Bitno je obilježje sumanutosti da su nepristupačna korekciji, ne podliježu razuvjeravanju i nesukladna su bolesnikovom obrazovanju i kulturološkom okruženju. Tako bolesnik može vjerovati da ga netko slijedi, sprema urotu protiv njega, prisluškuje telefon. Vjeruje da mu drugi mogu čitati misli, nametati neželjene misli ili kontrolirati mozak, osjećaje, misli, pokrete i djelovanje, da netko upravlja njegovim ponašanjem nevidljivim silama, da mu netko ugrađuje čipove i tako vlada njime i sl. Bolesnik također može vjerovati da je on zapravo neka druga osoba, najčešće neka poznata povijesna osoba ili osoba iz javnog života ili da ima neke posebne sposobnosti i da preko televizije, radija ili novina prima posebne poruke i drugo. Jedan oblik sumanutosti su i ideje odnosa - uvjerenje bolesnika da se ponašanje drugih ljudi odnosi na njega, da stvari, događaji i ljudi imaju neku neobičnu i nesvakodnevnu važnost obično negativnu. Tako bolesnik može misliti da ljudi u emisiji na televiziji ili radiju zapravo razgovaraju o njemu.
Poremećaji mišljenja također su tipični za shizofreniju, a dijelimo ih na formalne i sadržajne poremećaje.
Formalni poremećaj mišljenja je poremećaj misaonog tijeka. Misli mogu teći dosta nepovezano tako da ponekad ne možemo razumjeti što bolesnik želi reći. Tijek misli može sasvim biti bez ikakvog reda, logike i međusobne veze.



Za vrijeme razgovora shizofreni bolesnik može pri potpuno bistroj svijesti na trenutak zastati, što kod sugovornika može ostaviti dojam kratkotrajnog prekida kontinuiteta svijesti. Sam bolesnik opisuje ovaj fenomen kao blok misaonog tijeka ili ga interpretira kao oduzimanje misli. Najčešće se tu radi o slušnim halucinacijama koje odvlače pozornost bolesnika pred aktualnim zbivanjem jer je tada za njega ono psihotično prioritetno. Kod disociranog mišljenja posrijedi je poremećaj u formiranju asocijacija. Bolesnikova se sljedeća misao ne kreira na logičan način iz prethodnog sadržaja ili zadnje rečenice, već poticaj za nju može predstavljati beznačajna ranija misao, riječ ili slog ranije rečenice, pa takav govor postaje za sugovornika vrlo slabo ili nikako razumljiv. U manje izraženim slučajevima tijek misli je neodređen, rasplinut i maglovit. Poremećen je, zapravo, slijed asocijacija, koji određuje ("drži misao na okupu") ono što želimo reći našim govorom. Kada je disocijacija misli izrazita, govor shizofrenog bolesnika izgleda nepovezan i besmislen. U krajnjem slučaju dolazi do disocijacije unutar same rečenice što rezultira besmislenim slaganjem riječi ("salata od riječi").
U sadržajne poremećaje mišljenja ubrajamo već spomenute sumanute ideje.
Katatonija je sindrom za koji su karakteristične psihomotorne smetnje. Katatone smetnje mogu se očitovati na različite načine: od potpune ukočenosti i nepokretnosti (katatoni stupor) do katatonog uzbuđenja s jakim psihomotornim nemirom.

Navedeni psihotični simptomi obično se pojavljuju u akutnoj fazi bolesti, a nakon što bolesnik izađe iz ove faze, oni mogu posve prestati, znatno se smanjiti ili ostati prisutni s manjom ili većom izraženosti. U nekim slučajevima neki od ovih simptoma različitog intenziteta mogu ostati trajno prisutni. Bolesnik koji ima pozitivne psihotične simptome može biti posve nesvjestan svojih simptoma, a ponašanje može biti posve neuobičajeno, čudno i nelogično.

Negativni simptomi shizofrenije

Negativni simptomi shizofrenije su apatija, oskudan govor i emocionalna tupost. Shizofreni bolesnik je emocionalno povučen iz svoje okoline, nije svjestan osjećaja drugih ljudi oko sebe, svoje osjećaje ne može izraziti ili pokazati, izbjegava kontakt očima, izraz lica mu je bez ikakva osjećaja ili zanimanja.
Afektivni (osjećajni) dio osobnosti je kod shizofrenih bolesnika izrazito promijenjen. Te promjene utječu dalje na cjelokupnu osobnost, a s time i na pojedine psihičke funkcije: mišljenje, psihomotoriku, percepciju, volju itd. Ove promjene su različite u pojedinim fazama bolesti. Razlika je vjerojatno kvantitativna, no dovoljna da emocionalne promjene kod akutnih bolesnika ostavljaju drugačiji dojam nego kod kroničnih. U početku bolesti upravo je tipičan simptom gubitka emocionalne topline. Taj gubitak može biti tek naznačen, ali i potpuno jasan, pa bolesnici djeluju manje ili više emocionalno hladno. Oni često osjećaju tu promjenu. Tuže se na osjećaj stranosti, na osjećaj kao da je koprena između njih i ostalog svijeta, kao da su ograđeni od okoline staklenim zidom. Bolesnici se sami tuže na promjenu čuvstava prema roditeljima, prijateljima, osobama suprotnog spola itd.
Anhedonija se očituje gubitkom sposobnosti doživljavanja životne radosti, odnosno gubitkom zanimanja i zadovoljstava.
Avolicija je nesposobnost započinjanja i održavanja k cilju usmjerena ponašanja, što se očituje u slabu zanimanju za sudjelovanje u radu ili socijalnim aktivnostima.

Kognitivni simptomi

Ovi se simptomi manifestiraju kao smetnje pozornosti, pamćenja i apstraktnog mišljenja. Smatra se da su upravo kognitivni simptomi najodgovorniji za disfunkcionalnost shizofrenih bolesnika u svakodevnom životu. Ovi im simptomi onemogućavaju da raspoznaju bitno od nebitnog, da naprave plan akcije za obavljanje najednostavnijh svakodnevnih poslova, da se na pravi način suoče s određenim problemom ili zadatkom. Nestaju adekvatne asocijacije, logičko poimanje, razmišljanje i djelovanje biva oštećeno.



Koliko često se shizofrenija javlja u populaciji?

Od shizofrenije obolijevaju podjednako žene i muškarci. Shizofrenija u većine bolesnika počinje u dobi od 15. do 25. godine. U žena se simptomi pojavljuju nešto kasnije nego u muškaraca.
Učestalost se bolesti mjeri različitim pokazateljima kao što su incidencija, prevalencija i rizik obolijevanja.
Rizik obolijevanja od shizofrenije se definira kao dio populacije što zadovoljava kriterije za postavljanje dijagnoze shizofrenije u bilo koje vrijeme tijekom života, pod pretpostavkom da prožive period kada je prisutan rizik pojave bolesti. Taj rizik morbiditeta u populaciji varira između 0,3 do 3,7%, a prosječno iznosi oko 1%, što znači da se može očekivati da jedan od 100 ljudi boluje od shizofrenije.
Incidencija je broj novooboljelih bolesnika u populaciji od 100 000 ljudi tijekom godine dana. Stopa incidencije iznosi 10 do 40 novih slučajeva na 100 000 ljudi tijekom jedne godine.
Prevalencija pokazuje dio bolešću zahvaćene populacije u određenom vremenu (point prevalence) ili tijekom određenog vremena (period prevalence). Nađene rate prevalencije (point prevalence) dosta variraju, od 1000 do 1700 na 100 000 stanovnika, a prosječna rata iznosi oko 580. Prevalencija bolesti zavisi od incidencije, ali također od kroniciteta, rate migracije i mortaliteta.



Mogu li djeca oboljeti od shizofrenije?

Vrlo rijetko se simptomi shizofrenije pojavljuju prije 12. godine života. Smatra se da oko 50% djece i mladih u kojih će se razviti shizofrenija pokazuje određene crte ličnosti: povlačenje i izbjegavanje kontakata s vršnjacima, sramežljivost, introvertiranost, preosjetljivost, anksioznost, vrlo malo spontanih aktivnosti, pasivnost i izoliranost. Shizofreniju valja razlikovati od autističnog poremećaja koji je tipična psihoza dječje dobi. Autistični poremećaj počinje u ranom djetinjstvu. Manifestira se poremećajem socijalnih interakcija tako da su kod djeteta znatno oštećeni neverbalni načini komuniciranja (izbjegava pogled oči u oči...), ne razvijaju se odnosi s vršnjacima koji bi bili primjereni razvojnoj dobi, nema spontane podjele uživanja, interesa s drugim ljudima (npr. ne pokazuju predmete koje smatraju zanimljivima), kasni ili izostaje razvoj govora. Tipično je i stereotipno ponašanje (lupkanje prstima ili drugi ponavljajući nesvrsishodni pokreti) i nefleksibilna zaokupljenost dijelovima predmeta.



Što uzrokuje šizofreniju?

Gotovo uvijek se bolesnikova obitelj, pa i on sam pitaju zbog čega se ta bolest pojavila. Roditelji često, tragajući za uzrokom, pronalaze različita objašnjenja, često povezana s osjećajem krivnje i samopredbacivanja. Shizofrenija je složena bolest i o njenim uzrocima postoji nekoliko teorija.

Uloga nasljeđa

Danas postoje dokazi o genetskoj predispoziciji (sklonosti) za razvoj shizofrenije, što znači da osoba ima gen za shizofreniju koji se iz nepoznatih razloga može aktivirati i uzrokovati manifestnu bolest. Bolest se češće javlja u nekim obiteljima. Rizik obolijevanja od shizofrenije je veći ako su jedan ili oba roditelja oboljeli od shizofrenije, ali to ne znači da će svako dijete koje ima roditelja oboljelog od shizofrenije također oboliti.
Kod shizofrenije je možda riječ o poremećaju veza između sljepoočnog moždanog režnja i čeonog režnja, atrofiji (propadanje moždanih stanica) čeonog režnja. Također je tipičan nalaz u shizofrenih bolesnika i smanjena metabolička aktivnost u dijelu čeonog (frontalnog) režnja mozga, tzv. hipofrontalnost.
Prema biokemijskim teorijama poremećaj se povezuje s poremećenom ravnotežom kemijskih tvari u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Uloga je neurotransmitera da prenose podražaje (informacije) s jedne na drugu živčanu stanicu koje nazivamo neuroni.
Prema nekim istraživanjima, mozak shizofrenih nije sposoban ispravno obrađivati informacije niti filtrirati informacije prema važnosti, pa bolesnici bivaju preplavljeni masom nevažnih informacija iz vanjskog svijeta, često zadržavajući nepotrebne informacije, a gubeći iz vida bitne. Razlog takva pogrešnog obrađivanja informacija je kemijski i strukturni poremećaj mozga.
Danas je vrlo aktualna neurorazvojna hipoteza o uzrocima shizofrenije. Smatra se da je shizofrenija poremećaj razvoja mozga. Tijekom razvoja mozga, prije rođenja, stvaraju se pogrešne veze među živčanim stanicama mozga. Te pogrešne veze ostaju nezamijećene, ne manifestiraju se sve do adolescencije. Radi se o vrlo suptilnim promjenama, ali te se promjene, kad se razvije bolest, manifestiraju u raznim aspektima ponašanja.
Teorije o virusnoj i autoimunoj uzrokovanosti shizofrenije danas su manje aktualne.

Stresne okolnosti

Stresne okolnosti, kao što su emocionalno zanemarivanje ili zlostavljanje u djetinjstvu, materijalna oskudica ili socijalna izolacija ne mogu same po sebi izazvati pojavu shizofrenije. Stresne okolnosti mogu potaknuti pojavu shizofrenije kod osoba s genetskom predispozicijom. Shizofrenija nije uzrokovana lošim roditeljstvom, ne postoje tzv. shizofrenogene majke (majke koje stvaraju shizofrenu djecu), a zasigurno shizofrenija nije problem suvremenog življenja i nije zdrava reakcija na bolesni svijet.



Je li shizofrenija nasljedna bolest?

Jedan od mogućih uzroka shizofrenije je nasljeđivanje gena odgovornih za nastajanje shizofrenije. Činjenica je da se bolest pojavljuje češće u nekim obiteljima, među krvnim srodnicima.
U usporedbi s djetetom koje ima zdrave roditelje, rizik obolijevanja od shizofrenije je teoretski 9 do 16% veći u djeteta koje ima jednog od roditelja oboljelog od shizofrenije. Ako su oba roditelja oboljela od shizofrenije, rizik obolijevanja djeteta se kreće između 40 do 60%. Za djecu osobe koja ima roditelja, brata ili sestru oboljele od shizofrenije, rizik obolijevanja od shizofrenije je oko 3%. U jednojajčanih blizanaca, ako je jedan oboljeli, vjerojatnost je oko 50% da će oboljeti i drugi, a u dvojajčanih blizanaca podudarnost za shizofreniju je manja i iznosi oko 10%. Mogućnost da dijete čiji su roditelji zdravi tijekom života oboli od shizofrenije iznosi oko 1%.